Koji je ovo jezik koji govorimo? Srpski, hrvatski, bošnjački, crnogorski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski, svačiji, ničiji, zajednički,...?
Koliko je dnevna politika umešana u podelu jezika koji svi razumemo i svi koristimo? Kako i zašto je došlo do svih tih podela i postoji li bar jedna strana koja je u pravu?
Neke od tih odgovora možda možete naći u knizi Snježane Kordić "Jezik i nacionalizam" koju, u .pdf formatu, možete preuzeti OVDE.
Iz knjige
Prepravljanje povijesti
U prethodnim poglavljima o naciji i kulturi uočljivo je da predočavanje povijesti, preciznije rečeno prepravljanje povijesti, ima važnu ulogu u južnoslavenskim državama.
O AUTORU
Snježana Kordić, lingvist, predavala je petnaestak godina na fakultetima u Njemačkoj: u Frankfurtu, Bochumu, Mnsteru i Berlinu. U Njemačkoj je i habilitirala 2002., a prethodno je završila postdiplomski studij lingvističke kroatistike i doktorirala 1993. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bila i zaposlena na Odsjeku za kroatistiku od 1991. do 1995. Objavila je više znanstvenih knjiga koje su prevedene na engleski, njemački ili španjolski. Uz to je objavila i 150 drugih lingvističkih radova na raznim jezicima. Velik interes šire kulturne javnosti izazvala je njena posljednja knjiga Jezik i nacionalizam.
Vidi se kako, umjesto da pruži što potpuniji uvid u povijest,
država historicizira samo odredjeni opseg kulture i
društvene strukture i predstavlja ga kao sveukupan i autentičan (DiGiacomo 2001: 57). Pritom se prošlost i sadašnjost iskroje na odabranu jednodimenzionalnu
konstrukciju, neprikladni elementi se izbrišu, sugeriraju se dugačke i besprekidne linije kontinuiteta, glumi
se jasna utvrdjenost uzroka, na osnovi toga donose se jednostrane
osude i dodjeljuju oprosti, ukratko: prezentira
se jedna priprosta i neizdiferencirana slika povijesti
(Hatschikjan 1999: 26).
Povijest je omiljena tema jer se kao legitimacija za
razgraničavanje i za obuhvaćanje poseže u prvom redu
za tradicijom, za tobožnjim povijesnim pravima nacije,
njenom prošlom moći i veličinom. Pritom se radi o izmišljenoj tradiciji (Hobsbawm/Ranger 1983) u smislu da je materijal prošlosti preoblikovan kako bi se napravio i učvrstio današnji identitet (Kler 1994: 6). Izmišljanje nacionalne povijesti je potrebno baš tamo gdje zajedništvo inače ne postoji odavno (ibid.: 67), a takva situacija je kod južnoslavenskih nacija jer, kako je već rečeno, tek sredinom 19. st. počele su se iz različitih regionalnih,
dijalektalnih i religijskih grupa kristalizirati
tri nacionalnosti Srba, Hrvata i Slovenaca (Kohn 1962: 523).
Koji je ovo jezik koji govorimo? Srpski, hrvatski, bošnjački, crnogorski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski, svačiji, ničiji, zajednički,...?
