Ovaj tekst je posvećen roditeljima koji školu vide kao ustanovu što im služi da se odmore od vlastite djece.

Kao dežurni nastavnik, na velikom odmoru u dvorištu škole naslušam se raznih priča.

Otac dovodi kćerku u školu. Prvi ili drugi razred. Prolaze pored mene i čujem kako djevojčica govori ocu da čim kroči u školsko dvorište počne je stomak boljeti. Otac joj govori da je Allah stavlja na kušnju, On tako hoće. Neka Ga zamoli da je prođe stomak i proći će.

Grupica osmaša raspravlja zašto im nastavnica likovnog nije htjela uzeti poklon za Osmi mart. Da li su pogriješili u odabiru cvijeća ili je ona samo tako čudna. Komentiraju i kako uvijek dolazi u istoj odjeći u školu. Opere li ona to ikada? – pitaju se kroz smijeh.

Za mene uvijek šapuću: To je onaj novi nastavnik.

Nastavnicu njemačkog i ove sedmice preziru. Opet je pola razreda dobilo jedinice. Žalićemo se i pedagogici i direktorici. Moja mama kaže ići ćemo, ako treba, i do Ministarstva.

Najveću mi pažnju privuče učenica koja kroz igru govori drugarici do sebe: Ma mene mama šalje u školu samo da joj ne smetam kući.

Potaknut ovom rečenicom, pitam učenice i učenike na času zašto dolaze u školu.

Zato što moramo – odgovor je većine.

A zašto morate? Šta to što se mora dobijate u školi?, pitam ih.

Učenica odgovara: Dobar broj bodova na maturi.

Zašto je važno imati dobar broj bodova na maturi?, pitam opet.

Da bih upisala dobru srednju školu, odgovara.

A kad upišeš i završiš dobru srednju?

Onda možemo upisati dobar fakultet, čujem neke od njih.

Zašto je važno upisati dobar fakultet?

Da možemo naći dobar posao i imati para, odgovara njih nekoliko.

I šta s tim? Zašto je važno naći dobar posao i imati para, šta nam to donosi u životu?, pitam.

Muk u razredu. Niko od djece nije spomenuo kako ide u školu da bi postao pametan, duhovit, spretan, mudar, jer je tu sretan, zadovoljan...

Ove su vrijednosti izgleda odavno istisnute iz našeg obrazovanja i ostalo je samo, kao iz istrošene paste za zube, da iscijedimo što više bodova na maturi, koji će djecu u konačnici dovesti do dobrog posla i para. To što će djeca možda na taj posao ići s najvećom mukom i što će i sa svim parama opet biti najveći siromasi nikog ne zanima, posebno ne njihove roditelje.

Šta vam roditelji kažu kada krenete u školu? Zašto vas šalju ovdje svaki dan?

Meni moji ne kažu ništa. Da budem dobra i slušam nastavnice. Da ne pravim probleme. Idi da i ja malo dušom dahnem! – neki su od odgovora djece, a ja se pitam kada se to škola pretvorila u ustanovu koja je dobra za djecu samo jer ih čuva da ne budu na ulici, ustanovu u kojoj će nastavnici čuvati djecu dok roditelji malo dahnu dušom.

Kolegica koja radi u produženom boravku govori kako veliki broj roditelja kasni da pokupi djecu iz produženog. Kada ih pita zašto kasne, navode još neke obaveze koje su trebali obaviti. Neke mame budu iskrene pa kažu da odu u šoping poslije posla, na kafu, u kupovinu namirnica.

Imam nekoliko roditeljki koje redovno zbog neke frke na poslu kasne po pola sata da pokupe djecu. Možda bih i ja nekad poslije posla otišla na kafu, ali ne mogu djecu ostaviti samu. Djeca, obučena i spakovana, znaju nekad i po pola sata čekati roditelje. Pitam se da li oni stvarno žele tu djecu kući. Kada se žalim direktoru, on kaže: Roditelji to plaćaju, priča ta moja drugarica.

Roditelji bi trebali razmisliti i iskreno sebi odgovoriti zašto šalju djecu u školu:

1. da bi djeca imala sve petice u knjižici, kojima će se hvaliti na društvenim mrežama;
2. zato što ne znaju ni sami kako da izađu na kraj s njima;
3. da bi se odmorili i uzeli vrijeme samo za sebe;
4. da bi djeca nešto naučila;
5. da bi ih nastavnici i nastavnice odgajale kako da budu dobri i odgovorni ljudi;
6. da ih nastavnici uče zašto čovjeka sve može boljeti stomak, a da im kod kuće govore kako je to Allahova volja?

Roditelji koji su na prethodno pitanje odgovorili sa a, b, c, e ili f trebaju biti svjesni kako nastavnice i nastavnici nisu superheroji koji su tu da češkaju njihove sujete, nego da zajedno s roditeljima djecu nauče osnovnim stvarima iz predmeta koje predaju, te da ih nauče nekim osnovnim odgojnim vrijednostima i pravilima. Odgoj i naobrazba djece ne prestaju izlaskom iz škole. Djeca su ipak na kraju dana djeca svojih roditelja, a u školi – učenice i učenici svojih nastavnica.

Nikada nijedan roditelj nije došao da mi kaže kako njegovo dijete učim nešto pogrešno, poput toga da je Zemlja ravna ploča ili da mu za subjekat kažem da je predikat. Ali je mnogo roditelja koji, kada dijete dobije ocjenu koja se ne dopada njihovom egu, stanu u prvi red da muče i nastavnike i djecu. Zaboravljaju da je škola više od ocjene, a biti roditelji više od slanja djeteta u školu. Istovremeno ne smijemo zaboraviti da nisu ni svi nastavnici posvećeni svom poslu, kao i to da postoji veliki broj roditelja koji je posvećen svojoj djeci. Stvar nije crno-bijela.

Kao nastavnik često razmišljam o tome kako roditelji, kada dijete odvedu ljekaru, očekuju da dobiju savjet ili lijek, ali ne i da ljekar taj isti lijek daje njihovom djetetu, da razgovara s njim i posveti mu svoje vrijeme, pa ne razumijem zašto onda očekuju da sav posao u vezi s djecom obave nastavnici, dok oni sjede u hladovini i hvale se kako imaju divno dijete?