Do sada se pretpostavljalo da je u svetu ugroženo oko 13 odsto biljnih vrsta, ali su najnovija istraživanja pokazala da se taj procenat penje na čak 47 odsto.
Prethodna analiza, objavljena u stručnom časopisu "Science", nije obuhvatila mnoge biljne vrste iz tropskih zemalja poput Ekvadora i Kolumbije, koje su, izgleda, ipak najugroženije.
Biljne vrste izumiru iz više razloga. Najvažniji su, svakako, globalno zagrevanje i nestajanje prirodnih staništa zbog prodora civilizacije. Kao primer nestajanja biljnih vrsta naučnik iz botaničkog vrta Misuri u Sent Luisu i jedan od autora nove studije Piter Jorgensen navodi da je njegov tim 1970. godine pronašao zbirku cvetnica svetloljubičastih cetova koje su rasle samo u južnom Ekvadoru, ali da njih sada više nema.
Jorgensen je pregledao podatke za 189 zemalja na osnovu kojih je procenio da je ugroženo između 310.000 i 422.000 biljnih vrsta, odnosno između 22 i 47 posto.
Prema nalazima Jorgensena i njegovog kolege Najdžela Pitmana, posle analize više od 4.000 vrsta u Ekvadoru, većina ugroženih vrsta u tropskim područjima su one koje dele stanište s velikim brojem drugih vrsta ili one čija staništa brzo nestaju. Tačnije, sve te biljke su ugrožene jer su zastupljene sa malim brojem jedinki ili zato što nastanjuju vrlo uzak zemljišni pojas.
Takvih vrsta koje su na ivici izumiranja, u samom Ekvadoru, je čak 83 odsto.
U ranijim studijama "neka vrsta jednostavno nije uzeta u obzir, ako se za nju nije mogla dati procena", rekao je Jorgensen i dodao da saznanja o ugroženim vrstama nisu dovoljna da bi naučnici otišli na teren i aktivno se uključili u spasavanje biljaka na licu mjesta.
"Posao je tim teži, što ugroženih vrsta ima daleko više nego što se očekivalo", dodao je on.
Da bi se ugrožene vrste što bolje zaštitile neophodno je, pre svega, prepoznati koja je vrsta ugrožena, što je ujedno i glavni korak ka razvoju boljih planova za njihovu zaštitu. Na žalost, takvi projekti su isuviše skupi.
Rešenje je, možda, u formiranju globalne baze podataka o ugroženim vrstama, otvorena za sve koji su na bilo koji način uključeni u istraživanje i zaštitu ugroženih biljaka. Na taj način se mnoga istraživanja ne bi ponavljala, a rezultati bi bili mnogo korisniji i svrsishodniji.
Zasnivanje takve baze, prema procenama, trebalo bi da košta oko 12,1 miliona dolara godišnje, kažu istraživači.